Užičanin Radomir Bosiljčić (1958), rođen u Gorjanima, plodnom selu vrijednih poljoprivrednika, prije 30 godina dobro je živio u tadašnjoj Jugoslaviji. Po povratku iz JNA, jedno vrijeme je radio na ugljenokopima Kolubarskog basena, a zatim je u Lazarevcu osnovao građevinsku firmu za eksploataciju mermera i drugih materijala neophodnih u građevinarstvu. Ipak, u želji da živi još bolje, 1985. godine se odlučio za odlazak „preko bare“. Sa suprugom Ljiljanom stigao je u Ameriku i skrasio se u gradu Feniksu, u državi Arizona.
Naravno, kako je Radomir i očekivao, u početku nije sve išlo glatko i bez problema. Danas, međutim, ovaj uporni Užičanin ima čime da se pohvali: za tri decenije postao je veoma uspješan biznismen. U Feniksu ima veoma uspješnu kompaniju „Svijet kamena“ sa 250 zaposlenih. Stekao je vlasništvo nad dva rudnika mermera u Arizoni i jednim u Meksiku. Amerikanci su mu dali nadimak Rej.
– Otišao sam 1985. godine, kada se kod nas živjelo dobro. Moram reći da sam tada dobro živio, ali svi ljudi idu u svijet da urade nešto bolje, nešto više, kako bi još bolje živjeli. Znao sam da tamo „preko bare“ mora dobro da se zapne ako se želi uspjeh. Ko radi osam sati dnevno u Americi može da živi, a ko radi 16 sati može da živi još bolje. Ja sam izabrao ovu drugu soluciju. Takav rad mi je omogućio da investiram i da razvijam svoju kompaniju. U njoj je u proteklih 30 godina radilo oko 3.000 Srba, i onih koji su već dugo živjeli u Americi, i onih koji su tih godina dolazili iz Srbije. Istovremeno, kod mene je radilo i oko hiljadu Meksikanaca. Za Meksikance mogu reći da su najbolji radnici, a što se tiče naših, Srba, samo petina je spremna da dobro radi a ostali više vole da filozofiraju, da se sindikalno organizuju i da što manje rade. Sa takvom filozofijom ne može se bolje živjeti – ističe Bosiljčić.
Srbija i zavičaj sve češće „zovu“ ovog vrijednog čovjeka, pa svake godine provede izvjesno vrijeme u svojim Gorjanima, gdje je sagradio pravi kameni dvorac i na 7,5 hektara podigao plantažu sa 3.500 stabala šljiva. Rakiju su proizvodili njegov pradeda, deda i otac, još su „u životu“ kazani „čučavci“ iz tog vremena, pa se Radomir odlučio da nastavi njihovim stopama.
Radomirov voćnjak je, kaže statistika, najveći na području zlatiborskog okruga, ali će već naredne godine biti još veći. Odlučio je da „čačansku rodnu“ i „stenlej“ zasadi na još 2,5 hektara. Zasadio je i vinovu lozu na 30 ari, a vino će proizvoditi samo za svoje potrebe. U svemu mu pomažu stručnjaci iz Instituta za voćarstvo u Čačku.
– Glavnu brigu o svemu tome povjerio sam zetu Mijodragu Miju Džinoviću i tehnologu Kostadinu Mihailoviću. Mijo je vrhunski majstor u proizvodnji rakije, kakav se samo poželjeti može. Naša saradnja je na visokom nivou, pa on meni drži predavanje iz prakse, a ja njemu iz teorije. Takvim radom uspjeli smo da dobijemo odličan kvalitet rakije – kaže Bosiljčić.
Njegova šljivovica „old plum“ nagrađena je Velikom zlatnom medaljom na Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu. Ranije je nosio poslovnim partnerima u Arizoni po nekoliko flaša svoje rakije, koliko su uslovi avionskog prevoza dozvoljavali, a već narednog proljeća, na američko tržište krenuće prvi kontejner sa 10.000 flaša rakije iz Gorjana.
Da je Radomir sve to shvatio veoma ozbiljno, potvrđuje i podatak da je u Preljini kod Čačka već započeo proizvodnju flaša sa peskarenjem i direktnim štampanjem, što je novina na srpskom tržištu.
– Uvezao sam iz Amerike specijalne mašine, koje su poslednja riječ tehnike, i računam da ću pomoći mnogim privrednicima iz zapadne Srbije da lakše plasiraju svoje proizvode. Računam da ću u Preljini zaposliti 10 do 15 radnika, dok ću u mojim Gorjanima podići porodični podrum originalne užičke rakije šljivovice, po ugledu na najpoznatije vinarije u Francuskoj – planira Bosiljčić.
Svoj dvorac, sav od kamena, koji neodoljivo podsjeća na srednjovjekovne zamkove, Radomir je izgradio od granita izvađenog u rudniku Slavkovica kod Ljiga. Dvorac ima 750 kvadrata, a u njega je ugrađeno hiljadu kubika kamena. Želja mu je da na očevini podigne zadanje koje neće biti ni obična kuća ni etno-kuća, već dvorac koji će i poslije njega opstajati bar 500 godina. Unutrašnjost će, bar tako planira Radomir, biti zaavršena do njegovog odlaska u penziju, pa će tada više vremena tokom godine provoditi u svojim Gorjanima nego u Feniksu u Arizoni.
Svetislav Tijanić
Bere šljive
Ovih dana Bosiljčić bere šljive na svojoj plantaži. Angažovao je berače iz okolnih požeških sela, koje lično dovozi i vraća kući svojim kombijem, a imaju obavezan ručak i svakog dana im isplaćuje dogovorene dnevnice. Početkom avgusta u gostima su mu bila trojica poslovnih partnera, dva Amerikanca i jedan Meksikanac, pa nije propustio priliku da ih odvede na sabor trubača u Guči, udaljenoj od Gorjana pedesetak kilometara. Vodio ih je i na Oplenac i u Beograd. Naučili su njegovi gosti i srpske pjesme, a uz bogat ručak i odličnu rakiju „priznali su“ da se „u Srbiji dobro živi“ i da su Srbi „najsrećniji narod“.